Ne postoji jedinstvena definicija kulturnog turizma. Neovisno od definicija cilj kulturnog turizma je da turiste upozna sa umjetničkim, kulturnim i povijesnim identitetom nekog naroda, države ili grada. Kulturni turizam možemo odrediti i kao posjete osoba izvan mjesta njihovog stalnog boravka motivirane u cjelosti ili djelimično interesom za povijest, umjetnost, baštinu ili stil života lokaliteta, regije, zemlje.

Kao posebna vrsta turizma ovaj pojam je u upotrebu ušao 80-ih godina dvadesetog stoljeća, kada se shvaća da se kultura mora iskušati na tržištu zbog nemogućnosti njenog daljeg finansiranja isključivo iz državnih budžeta. Dominiralo je uvjerenje da se pozorišnim predstavama, koncertima i aktivnostima muzeja, biblioteka, domova kulture ne može ostvariti nikakav profit. Kulturni turizam je izvršio obrat u konceptualnom pristupu kulturi. Stalni nedostatak budžetskih sredstava primorao je ustanove kulture da prihode potraže i iz drugih izvora. Povezivanje turizma i kulture se pokazalo idealnim za promociju kulture, jer se turistički interes usmjerio ka kulturnim sadržajima. To je promijenilo koncept kulturne ustanove. Ona više nije pasivna već aktivno počinje sudjelovati na kulturno-turističkom tržištu.

Glavni faktori koji su uticali na pojavu kulturnog turizma su: postojanje društvenih slojeva koji mogu sebi finansijski priuštiti posjete međunarodnim destinacijama koje pružaju relevantne kulturne sadržaje; postojanje dovoljnog broja obrazovanih turista koji imaju takvu vrstu interesa; zadovoljavanje potreba za aktivnim odmorom. Kulturni turizam je omogućio da se razmotri mogućnost da kulturna baština postane turistički sadržaj. Naime, vrijednosti kulturne baštine su višestruke: ona ima kulturnu, komunikacijsku, ekološku, estetsku, duhovnu, povijesnu i simboličku ulogu. Baština danas je postala generator razvoja lokalnog života suvremene zajednice. Uključivanje kulturne baštine u turističku industriju obilježje je suvremenog društva i sve je više primjera koji dokumentiraju ispravnost takvih odluka.

Pojedini teoretičari definiraju kulturni turizam po osnovnoj motivaciji. Ukoliko je ona usmjerena dominantno na kulturni sadržaj onda možemo govoriti o kulturnom turizmu. U skladu sa motiviranošću turista za kulturno putovanje, možemo razlikovati turizme prema stepenu motivacije. O primarnoj motivaciji se radi onda kada turist posjećuje određenu destinaciju isključivo s namjerom da učestvuje u njezinom kulturnom životu. Takvi slučajevi obično uključuju odlazak na izložbe, muzičke festivale, koncerte, pozorišne predstave itd. O usputnoj motivaciji govorimo kada se turist u određenu destinaciju upućuje s nekim drugim primarnim motivom. U tom slučaju on boravi u određenoj destinaciji radi odmora, posla, posjete nekoj sportskoj manifestaciji, a pri tome posjećuje i izložbu u lokalnom muzeju, uživa u nacionalnim gastronomskim specijalitetima. O slučajnoj motivaciji govorimo u situaciji u kojoj turist nema namjeru upoznati kulturu destinacije koju posjećuje, ali za vrijeme svog boravka dolazi u kontakt  sa lokalnim stanovništvom i upoznaje njegovu kulturu. Kako je kulturni turizam relativno novo područje, tako je i uloga države još uvijek u ovoj oblasti neprecizna i nedefinirana. Zakoni koji regulišu oblast kulturnog turizma gotovo da i ne postoje. Neke su zemlje, međutim, formirale posebna ministarstva koja se bave ovim pitanjima. Tako su pojedine zemlje formirale integrirana ministarstva kulture i turizma (Turska, Albanija, Nigerija, Indija, Jemen…). Uloga države u kulturnom turizmu nezaobilazna je. Međutim, još uvijek u državnim strukturama i organizacijama kulture dominira predrasuda da kultura mora biti isključivo bazirana na izdvajanjima iz budžeta. Zato se državna potpora institucijama kulture shvaća isključivo kao ulaganje u afirmaciju nacionalnog identiteta, a ne kao poslovno ulaganje. Kultura se još uvijek ne shvata kao privredna kategorija, iako bi države rado podržale projekte koji se finansiraju i iz alternativnih izvora. Kulturni turizam kulturi daje priliku za vlastitu tržišnu zaradu.